Vjerojatno ste već pročitali kako se na nekim web-siteovima može kupiti parcela na Mjesecu, i štoviše dobiti “zemljišnoknjižni izvadak” u kojem piše kako, eto, par (stotina) kvadratnih metara na Zemljinom prirodnom satelitu pripada vama i samo vama: možete ga posjetiti kada hoćete, a valjda i tužiti susjeda koji bi zaorao malo previše… Zgodan štos – ali jako daleko od stvarnosti – na Mjesecu i drugim svemirskim tijelima nema klasičnog prava vlasništva.
Kada je 1957. godine Sovjetski Savez lansirao prvi Zemljin umjetni satelit – ozbiljnije se postavilo se pitanje pravnog statusa svemira. Dakle, kao i u mnogim drugim ljudskim djelatnostima: znanstvenike, istraživače i vojnike slijedili su političari i – pravnici. Novo područje trebalo je na odgovarajući način regulirati. Kako je u pitanju bilo područje bitno za sve države – logično su se kao glavno mjesto za dogovor i regulaciju nametnuli Ujedinjeni narodi.
Još prije prvih svemirskih letova postojalo je pravilo po kojem je zračni prostor iznad neke države dio njenog državnog područja i pod njenim suverenitetom (najvišom vlašću). Prvo pitanje koje se u vezi s tim postavlja jest koliko je visoko to područje nad kojem postoji suverenitet neke države. Naime, kako idemo sve više i više – zrak postaje sve rjeđi, ali nema neke čvrste granice gdje možemo reći – dovde ima zraka, a odavde nema zraka – i gdje pravno počinje svemir. Međunarodno pravo je to riješilo posrednim putem: svemir počinje tamo gdje više ne mogu letjeti avioni koji se u zraku održavaju zakonima aerodinamike – uzgonom, što bismo laički rekli: koji lete pomoću krila.
Dakle, tamo gdje se više ne mogu vinuti klasični avioni (pa čak ni oni predviđeni za stratosferski let) počinje svemir, područje koje nije pod vlašću niti jedne države, slično kao što je slučaj s otvorenim morem, dnom i podzemljem otvorenog mora, te Antarktikom.
Prvi dokument koji je govorio o pravnom statusu svemira jest Declaration of Legal Principles Governing the Activities of States in the Exploration and Use of Outer Space iz 1963. Načela te Deklaracije u velikoj mjeri uvrštena su u Outer Space Treaty (punim nazivom: Treaty on Principles Governing the Activities of States in the Exploration and Use of Outer Space, including the Moon and Other Celestial Bodies) koji je stupio na snagu u listopadu 1967. godine, i do danas je osnovni pravni dokument koji regulira status dubokog svemira. Načela sadržana u Outer Space Treaty su:
Outer Space Treaty su slijedili:
Svi ti dokumenti slijede načela Outer Space Treaty iz 1967. godine. Dakle, svemir i svemirska tijela ne mogu biti predmet ničijeg prisvajanja – već pripadaju čitavom čovječanstvu. Istraživanje i iskorištavanje (npr. iskorištavanje ruda s Mjeseca) slobodno je svim državama na temelju jednakosti i u skladu s međunarodnim pravom.
Duh međunarodne suradnje vidi se i iz statusa astronauta: Outer Space Treaty i The Rescue Agreement osiguravaju svakom astronautu status “izaslanika čovječanstva u svemiru” te ugovaraju pružanje svake moguće pomoći u slučaju nezgode, nesreće ili prisilnog spuštanja. Također se zahtijeva da svaki astronaut koji sleti ili se nađe na stranom teritoriju ili otvorenom moru bude sigurno i brzo prebačen k predstavnicima vlade ili države koja je odgovorna za njegov let.
Organizacija zadužena za promoviranje međunarodne suradnje u miroljubivom korištenju svemira je The United Nations Office for Outer Space Affairs (UNOOSA). Osim pravnim, bavi se i mnogim drugim poslovima vezanim uz svemir – tako održava i javno dostupan registar svih objekata lansiranih u svemir.
Vidljivo je da su mnoga načela miroljubive uporabe svemira iskorištena i u Star–Trek serijalu, pa se može pretpostaviti da su autori serije bili upoznati s dalekovidnom, hrabrom i humanom vizijom tvoraca Outer Space Treaty. Jer, samo su ljudi s vizijom mogli, u doba žestoke podjele svijeta na Istok i Zapad te svemirske utrke, astronaute nazvati – izaslanicima čovječanstva.
Info: http://www.oosa.unvienna.org/SpaceLaw/spacelaw.htm
Goran Vojković