Neki će sada reći: što Internet i WWW imaju sa zakonom koji ih nije mogao niti spomenuti, jer je napisan kada se dobar dio današnjih Web autora nije ni rodio? Pa, autori zakona su bili dovoljno iskusni s činjenicom kako pravo uvijek kaska za stvarnošću, te su autorska djela koja se štite ovim zakonom definirana kao "tvorevina s područja književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja", a WWW danas svakako spada u kategoriju čovjekova stvaralaštva.
Ovo nam govori dvije stvari: sadržaji objavljeni na Internetu su kao nečje autorsko djelo nesumnjivo zaštićeni ovim zakonom, a i prilikom izrade WWW sadržaja treba paziti da se ne povrijedi tuđe autorsko pravo.
Potpuno je pogrešno misliti kako su zaštićeni samo oni sadržaji na kojima se nalazi natpis copyright ili znak © (po međunarodnim pravilima se nakon © piše ime nositelja autorskog prava i godina prvog izdanja djela), jer to spada u američku pravnu tradiciju. Zanimljivo je da je ta koncepcija napuštena i u SAD koji su se od 1989. približili našem pojmu autorskog djela.
Zakonom je zaštićeno svako pisano, glazbeno, kinematografsko, slikarsko, grafičko, fotografsko i drugo djelo, osim uskih zakonskih izuzetaka i naravno djela za koja su autori sami izričito naveli da se mogu slobodno kopirati i koristiti.
Što to u praksi znači? Teško da će se netko upustiti na sud za pokradenu pozadinu ili gif-separator, ali bi posljedice po onoga tko na svoj site prenese nečju lijepo i s velikim trudom napravljenu gif ili java animaciju mogle biti dosta neugodne, ako autor djela odluči pokrenuti postupak zaštite. Također, bez dozvole autora ne smiju se koristiti tuđe slike, fotografije, glazbene sekvence i slični elementi WWW-stranica. Ne smijemo npr. uzeti neku reprodukciju umjetničke slike s autorovog ili muzejskog sitea i objaviti je na svojem.
Ono što je posebno zabranjeno i zaštićeno su slučajevi kada mladi nadobudni WWW autor doživi nedostatak inspiracije i na svojim stranicama objavi tuđe autorsko djelo (knjigu, roman, FAQ ili slično), ali mjesto imena autora navede sebe kao tekstopisca. Zakon je jasan: "Tko pod svojim imenom ili pod imenom drugoga objavi, prikaže, izvede ili prenese tuđe autorsko djelo, ili dozvoli da se to učini, kaznit će se za krivično djelo zatvorom do pet godina." U ovu kategoriju spadaju i slučajevi kopiranja na Internetu objavljene cjelokupne tuđe maturalne ili diplomske radnje, stavljanja sebe kao autora i predavanje rada kao svojeg.
Ono što je naravno dozvoljeno, to su citati. Zakon kaže kako je dozvoljeno "doslovno navođenje ulomaka (citata) iz djela", uobičajene dužine, naravno ako se "prilikom citiranja naznači izvor i ime autora, ako se njegovo ime nalazi u izvoru".
Kako je sve Službene listove i Narodne novine u kojima su navedene ove odredbe teško pratiti, neslužbeni pročišćeni tekst možete naći na adresi: http://www.pravst.hr/~goran/pravo/zakon/.
Razvojem Internet i WWW postaju veliki biznis u koji se ulažu milijuni dolara. Tu se sve više nalaze tvrtke, državne institucije i specijalizirane agencije za izradu WWW stranica koje će ljubomorno čuvati svoja djela, u čemu im pomaže i država - u informatičkom dobu intelektualna imovina postaje cijenjenija od fizičke, a država svaki nasrtaj na takvu imovinu sankcionira u krajnjoj liniji onim što pravnici zovu monopol fizičke sile.
Za izbjegavanje bilo kakvih problema, toplo vam preporučamo da prije nego što stavite tuđe autorsko djelo na svoje stranice kontaktirate autora. Najčešće će (ako nije u pitanju komercijalni site) biti oduševljen i poslati vam poruku zahvanosti…
A najučinkovitiji način rješavanja problema autorskih prava je stvarati svoje originalne stranice. Samostalno izraditi elemente, napisati svoje sadržaje, objaviti vlastite fotografije… Biti dobar Web autor znači i biti svoj. Čak i da nema zaštite autorskih prava, zašto bi ljudi uopće dolazili na stranice gdje se nalazi već viđeno?
Goran Vojković
Objavljeno u NET-u broj 23, prosinac 1997.