Još jako davno, negdje na kraju doba koje nazivamo predpovijesnim, ljudi su došli do zaključka kako dovikivanje s brda na brdo i nije baš najučinkovitiji postupak za prijenos poruka. Štoviše, napredak ljudske civilizacije malo-pomalo je proširio zonu u kojoj je trebalo prenijeti poruku daleko iznad moći glasnica i najgrlatijeg pojednica u plemenu.
Poruke je trebalo prenositi brzo, precizno i sigurno. Države su postajale sve veće, a poruke sve složenije.
Telegraf, radijska postaja, podvodni kabeli, sateliti… Naš napredak vezan je uz komunikacije i vječnu zahvalnost ljudima kao što su Samuel Morse, Nikola Tesla, Thomas A. Edison, Guglielmo Marconi, Aleksandar G. Bell, te tisućama drugih čije ime nije ušlo u povijesne udžbenike.
Polovinom posljednjeg desetljeća XX. stoljeća pisma su već pomalo postala egzotika kojom se šalju porezni pozivi, ljubavne izjave i razmišljnja iz vojske; telefax je postao općerašireno sredstvo komuniciranja; navikli smo se da se može telefonirati iz automobila ili tijekom šetnje Rivom, kad - na vizitkama stranih poslovnih partnera počela se uz "FAX:", "GSM" pojavljivati i rubrika "Email:", s pomalo egzotičnim nizom slova i obaveznim znakom @ (čita se "et", mada ga Englezi zbog njegovog oblika često čitaju kao "monkey" - majmun).
Electronic mail - elektronička pošta. Ili možda elektronska? Dilemu je kvalitetno razriješio časopis Jezik, gdje u prošlogodišnjem broju 5 (godište 43, strana 193.) u članku "Elektronski ili elektronički", Zvonimir Jakobović piše:
"Elektronski (engl. electron, njem. elektronen-) pridjev je kojim se označava da je nešto u vezi s elektronima. Većinom je to nešto u vezi sa strujanjem elektrona u praznini, plinovima ili čvrstim tvarima. Takvi su pojmovi: elektronska struja, elektronska cijev (…)
Elektronički (engl. electronic, njem. elektronischer, franc. électronique) pridjev je kojim se označava da je nešto u vezi s elektronikom, dakle da je u vezi s elektroničkim uređajem, da je njegov dio, njegov ‘proizvod’, način rada s njim ili sl. Takvi su uređaji primjerice: elektronička kamera, elektroničko računalo, elektronički prevoditelj, zatim njihovi ‘proizvodi’ kao što su elektronička glazba, elektronička slika, elektronička pošta (…)".
Znači - elektronička pošta. A kao i svaka pošta, i ova treba adresu primatelja da bi otpremila poruku; primjerice: goran@pravst.hr, gdje je goran korisničko ime, a pravst.hr ime računala na Internetu - ovdje konkretno adresa računala Pravnog fakulteta u Splitu.
Poruka poslata s bilo kojeg računala, bilo gdje u svijetu stići će do primatelja za najviše nekoliko minuta, uz neznatnu cijenu prijenosa - i to je najveća vrijednost elektroničkog dopisivanja. Slanje desetak stranica teksta rođaku u Kanadi ili kolegi znanstveniku na Univerzitetu Yale iz Hrvatske nas košta od nula do najviše 20 lipa, s time da je prva cijena ako koristimo terminal na nekom fakultetu (besplatan za akademske korisnike - srednjoškolce, studente, profesore, znanstvenike), a druga ako iz kuće nazovemo HPT Internet kao komercijalnog davatelja usluga. Poruka će doći brzo i efikasno, te će čekati našeg sugovornika u njegovom elektroničkom pretincu.
Uz poruku možemo poslati i neki multimedijalni sadržaj: sliku, snimak glasa, video-sekvencu, ili - zašto ne - notni zapis naše najnovije simfonije kolegi interpretatoru koji se upravo nalazi na turneji u Novom Zelandu. Stvar je dušu dala za terenske novinare ili ratne reportere - poruke se mogu slati doslovno par minuta prije zaključenja lista i praktično direktno slati u računalo za prijelom stranice (hmm… genijalno rješenje za umnožavanje grešaka u pisanju!)
Slanje poruke na nekoliko adresa također je jako pojednostavljeno, tako da je veoma lako vršiti istraživanje i razmjenu mišljenja u manjem timu i to je tajna velike brzine širenja novosti danas unutar znanstvenih krugova - sjetimo se samo brzih znanstvenih rasprava oko kloniranja ovce Dolly.
Ipak, nije sve tako lijepo. Internet je prvotno razvijan kao američka vojno-istraživačka mreža, što znači da nisu obraćali puno pažnje na ostale narode, pogotovo one slavenske skupine, s "čudnim" kvačicama i znakovima nad nekim slovima. Mana je uglavnom ostala do dana današnjeg, i elektronička pošta u pravilu prenosi samo slova koja se rabe u engleskom jeziku, tkz. ASCII - American Standard Code For Information Interchange skup znakova, te lako je moguće da vaš će sugovornik mjesto dijalektričkih znakova čćžšđ vidjeti - ništa.
Srećom, Bill Gates, vlasnik Microsofta s čijim programima se vrte gotovo sva osobna računala u svijetu deklarirani je ljubitelj malih naroda i raznih manjinskih grupa, tako da ako oba sugovornika koriste računala pod modernim operativnim sustavom tipa Microsoft Windows 95 ili sličnim i hrvatskim rasporedom - moći će vidjeti naša slova u Emailu. Ipak, i dalje ostaje savjet - u prvoj poruci otkucajte sugovorniku par naših slova i pitajte ga da li ih vidi.
Tehnički se nema mnogo više reći; o prijenosu poruke preko Interneta i njegovih često veoma različitih sustava birnu se posebni programi, sendmail daemoni, koji su za korisnika nevidljivi i rade u pozadini sustava.
Skoncentrirajmo se malo na samu elektroničku poruku. Po izgledu, najbliža je pismu koje je potpuno tiskano strojem, bez zaglavlja, bez vlastoručnog potpisa, bez podebljanja ili zakošenja slova. Dobivajući na brzini, gubimo dušu. Elektronički poslata pisma čisti su sadržaj, nizovi slova koje predstavljaju informacije i više su nalik na svog prijenosnika - kompjuter, nego li na tvorca - čovjeka.
S druge strane, takva sterilna forma znači da ne postoje razlike koje vidimo u klasičnom dopisivanju: Email nema razlika u rukopisu, nema raskošnog četverobojnog memoranduma ili jadnog običnog papira istrgnutog iz bilježnice, nema skupocjenog laserskog pisača ili stare mehaničke Olimpije. Oblikom, sva su elektronička pisma ista, bila ona pisana na prastarom terminalu u predvorju Fakulteta ili na skupocjenoj radnoj stanici na čijem se kučištu kočeperi Intel inside - 200 MHz. Ono što ćemo poslati ovisi samo o nama i našoj sposobnosti pisanja.
Elektronička pošta, možda po prvi put u povijesti dopisivanja, dopisanje svodi na čisti sadržaj, na čistu informaciju i dobro pisati danas znači - dobro baratati informacijama. Moderni zavodnici elektroničkog doba nemaju na raspolaganju duge sate za ispisivanje stranica kitnjastih pisama u krasopisu, pisanih na finom papiru i odaslanih u omotnicama zatvaranim pečatnjakom, već samo prazan ekran koji mogu napuniti nizovima slova. Ipak, postoje mnogi parovi koji su se upoznali preko slova koja trepere na fosfornom ekranu katodne cijevi monitora i gdje se osmjeh simulira ASCII znakovima :-) (nagnite glavu ulijevo i vidjet ćete oči, nos i nasmješena usta!).
Novo vrijeme rađa nove pisce, nove ljude koji pišu čitave eseje u vidu pisama i o kojima će se možda jednom izdavati knjige, kao što danas čitamo sabranu prepisku Napoleona i drugih povijesnih veličina. Svakoga dana stotinama satelita, milijunima kilometara optičkih i klasičnih kablova, preko nebrojnih telefonskih centrala putuju milijuni malih paketića sastavljenih od jedinica i nula koje znače nekome poslovnu poruku, nekome tugu, nekome radost komuniciranja s najdražom osobom. Udaljenosti nisu problem, jer misli prenašane elektroničkom porukom obilaze svijet u sekundi, šire ideje, otvaraju nove horizonte i pripremaju eru globalnog povezivanja.
Dobrodošli u XXI. stoljeće!
Goran Vojković
Objavljeno u Vijencu, 17. srpnja 1997. pod redakcijskim naslovom "Reci mi to na webu".