Sve je počelo kada je izvjesni Michael Hart tijekom 1971. godine dobio pravo na neograničeno korištenje resursa glavnog računala Univerziteta u Ilinosu, SAD. Univerzitet mu je dao potpunu slobodu u određivanju namjene svog velikog računala, uz odgovarajuću financijsku potporu toj namjeni - bez obzira kakva ona bila. Što ćete, u Americi je i to moguće…
Nasuprot dotadašnjem korištenju kompjutera, koji su iskorištavani gotovo isključivo kao računaljni strojevi - u institutima, vojnim projektima, bankama, poštama i sl, Michael je odlučio stvoriti elektronsku biblioteku, dostupnu svima. Ideja je bila jednostavna: prebaciti u elektonski oblik što više književnih i povijesnih djela, te omogućiti njihovu distribuciju pomoću disketa, računarskih mreža i ostalih medija na kojima kompjuteri razmjenjuju podatke. Čast da u elektronsku bazu podataka uđe prvi imao je Ustav Sjedinjenih Američkih država, a nakon toga stvari su se zakuhtavale: do početka 2001 plan je stvoriti bazu s 10.000 tekstova, od Platonove Države preko Shakespearea do Einsteinove Moje teorije.
Stvoren je pojam etext, tj. tekst prebačen u elektronski oblik, nizove jedinica i nula koje razumije računalo i distribuira na sebi svojstven način. Ipak, pojam etexta ne treba plašiti korisnika - on na svom ekranu vidi klasične stranice književnog djela, koje - ako ih ne želi čitati s ekrana - može lako poslati na štampač, te dobiti ona toliko klasična crna slova na bijeloj papirnoj podlozi.
Pitat ćete se, pa čemu onda sva komplikacija ako na kraju opet dobivamo knjigu u klasičnom obliku? Razlog je - cijena i brzina. Mediji na kojima kompjuteri danas snimaju podatke omogućavaju za ljudske pojmove enormne kapacitete. Na jednu disketu koja stane u džep košulje i košta 5 kuna komodno se smjesti 1.000 kartica teksta (oko 400 stranica knjige), a na jedan kompjuterski CD (istog izgleda i veličine kao compact diskovi pomoću kojih svakodnevno slušamo glazbu) nekih 500 puta više. Cijena izrade takvog CD-medija, kapaciteta pola milijuna kartica teksta iznosi u velikim serijama svega nekoliko DEM! Praktično dobijamo ogromnu biblioteku klasične književnosti po cijeni jednog ilustriranog časopisa.
Književnim djelima dostupnim preko Projekta Gutenberg može se lako pristupiti i računalom koje je spojeno na svjetsku INTERNET mrežu. INTERNET je brz, jeftin i jednostavan za korištenje u ovu svrhu. Nakon povezivanja (tehničke detalje potražite u odgovarajućoj literaturi, jer nisu svrha ovog natpisa - jednako kao što svrha prikaza neke knjige u literalnom časopisu nije tehnički opis tiskarskog stroja), lako dolazimo do stranica projekta gdje su književnici navedeni abecednim redom, a uz ime svakog autora navedena su i njegova djela. Tada samo kliknemo i knjiga - smještena u elektronskoj biblioteci Univerziteta u Ilinosu, SAD, pred nama je za manje od minute, uz cijenu prijenosa od jednog gradskog telefonskog impulsa - 20 lipa.
Naravno, postoje i neke začkoljice. Prva od njih je da je sve na engleskom, uz pomalo amerikaniziran izbor, no ništa ne brani Hrvatima da započnu svoj projekt i učine dostupnim tisuće naših knjiga svima koji žele čitati a nemaju novca, metara po policama ili nečeg drugog za kupovinu klasičnih izdanja. Drugo ograničenje Projekta Gutenberg je što se objavljuju gotovo isključivo knjige davno preminulih autora - znači stare 100 i više godina, da se ne bi došlo pod udar zakona o autorskim pravima. No, ima i nešto novih knjiga - onih čiji su se autori ili njihovi nasljednici usuglasili s besplatnom objavom u elektronskom obliku, a neki su i sami ponudili svoja djela za ovakvu objavu, znajući da je treći milenij pred nama.
Pitanje je samo - koja će biti naša uloga u njemu.
Goran Vojković
Objavljeno u Vijencu, 7. studenoga 1996.