Kažu da u znanosti ništa nije nemoguće i nikada se ne zna za što će se neki izum moći iskoristiti. Tako je teflon izumljen tijekom razvoja oplate za svemirsku sondu Apollo, a sistem za prikaz grafike i slika na Internetu (poznat pod imenom World Wide Web - WWW) stvoren je u CERN-institutu.
I kao što se netko maštovit dosjetio da crna toplinska obloga svemirskog broda može biti odlična podloga za banalno prženje jaja, netko drugi se sjetio da sustav predviđen za prikaz grafičkog oblika sudara elementarnih čestica može prikazati i skup lijepih pejsaža i zašto ne - umjetničkih slika.
Internet nudi svakom umjetniku univerzalan cilj - globalnost. Ono što je na njemu ponuđeno, nije dostupno samo uskom krugu lokalnog pučanstva koje može navratiti do obližnje galerije, ili opet uskom krugu onih koji mogu navratiti do neke izložbe u Amsterdamu ili Parizu. Ono što je objavljeno na Mreži, dostupno je svima, točnije svima koji imaju računalo i telefonski priključak, bez obzira sjedili oni u svom stanu u Splitu, kancelariji u Zagrebu, hotelskoj sobi u Washingtonu ili nekoj znanstvenoj bazi na Aljasci. Svi internetovi sustavi su umreženi, spojeni u jednu nevidljivu mrežu koja obuhvaća planet.
I zato pogledajmo kako se u novom mediju snalaze svjetski umjetnici i to kategorija koja nikada nije bila zaljubljenik u računarstvo i dostignuća moderne tehnologije - slikari.
Mnogi u svijetu su već došli do zaključka da je medij s nekih 100 milijuna korisnika dosta zahvalan za priređivanje izložbi. Istina, gledanje nekog ulja ili akvarela na ekranu sigurno nije jednako užitku gledanja originala, no kvalitet prikaza se može usporediti s luksuzno tiskanom monografijom - i mnoge svjetske galerije uz tiskane kateloge izložbi priređuju indentična izdanja na Mreži, gdje možemo pogledati slike, pročitati neke podatke o tehnici izrade djela, dimenzijama, autoru i, napokon, cijenu. Nakon toga je dovoljno jedno "kliktanje" na obojeni gumb "buy" i ekran nam ispuni obavijest kako je dovoljno unijeti broj American exspress kartice i ulje na platnu za nekoliko dana stiže na našu adresu…
Zanimljivo je kako se stvara jedna nova generacija umjetnika čija se djela prvenstveno izlažu na Mreži, tako da Internet više nije samo usputni pratitelj prave izložbe, tipa "naručimo 1.000 kataloga, 200 plakata i pet stranica na Mreži", već osnovni način na koji se obično mladi autor obraća auditoriju. Razlog za to ne treba dugo tražiti - postavljanje izložbe na Internetu zahtjeva samo nešto volje i malo para,a medij je otvoren svima i omogućava da u par dana napravimo zaista svjetsku izložbu.
Zanimljivost ovog medija je i u činjenici da za Internet, pa i kulturne sadržaje na njemu ne vrijede priče tipa "kada će to doći kod nas". Ukucajte primjerice u svoj program za pretraživanje mreže adresu: http://pubwww.srce.hr/generalic i doći ćete na profesionalno urađene stranice Galerije Josipa Generalića, gdje ćete moći saznati mnoge podatke o hrvatskoj naivi, vidjeti reprodukcije djela pripadnika sve tri generacije obitelji Generalić i - kad ste već tu - raspitati se o turističkom posjetu Hlebinama, gdje se galerija fizički nalazi.
Zato, nadajmo se da će ovakvi primjeri potaknuti i druge u Hrvatskoj i da ćemo uskoro na mreži moći gledati sadržaje od Mimare do Galerije Meštrović i time našu kulturu na danas najučinkovitiji način prezentirati prema svijetu. Jer, neopisiv je ponos svakog hrvatskog korisnika Interneta, kada na pitanje američkog kolege može odgovoriti: Da, imamo i mi to ovdje, u Hrvatskoj, u Zagrebu, Splitu, Hlebinama…
Goran Vojković
Objavljeno u Vijencu, 27. veljače 1997.