Prividni svijet

Gledajući povijest ljudskog vizuelnog izražavanja lako dolazimo do zaključka kako je jedna od osnovnih težnji slikarstva, kazališta, a kasnije fotografije i filma bila učiniti prikaz - bilo stvarni, bilo izmišljeni - što je moguće realnijim, stvarnijim. Ta samo koliko tehnika je izmišljeno kako bi se dvodimenzionalno pretvorilo u prostor, kako bi gledatelj imao barem iluziju da gleda stvarnost, a ne plod nečje mašte ili samo dvodimenzionalni preslik stvarnosti.

Davni autor slike bizona u altamirskoj pečini još je prije 12.000 godina svoju slikariju nacrtao na stijeni koja je odražavala obrise životinje, a mnogo godina kasnije renesansa je spojila slikarstvo i znanost, otkrivši perspektivu u slici, te nam podarivši one divne geometrijski precizne slike koje je radio Leonardo i njegovi sljedbenici.

Još dalje je otišao film 50-tih godina, koji je prvo zvukom i bojom, a kasnije i sve širim ekranima (postojali su čak i eksperimenti s kružnom projekcijom od 360°!) stvarao sve snažniji ugođaj kako je ono pred našim očima stvarnost, a ne samo niz plošnih slika.

Kraj 20. stoljeća ponovno uvodi želju za što stvarnijim podražajima - valjda je nestanak velikih svjetskih utopijskih filozofija naveo ljude da viziju traže pred ekranima, tako da se pojmovi prostornost i trodimenzionalnost ponovno pojavljuju nakon kratkog buma sredinom ovog stoljeća. No unatoč svemu: širokom ekranu, prostornom zvuku, pa čak i dodavanju mirisa u filmske projekcije, gledatelj se nije mogao u potpunosti unijeti u radnju - i na trodimenzionalnom filmu njegov kut gledanja je određen snimanjem, te ostaje prikovan uz svoju stolicu i promatra ono što mu je namjenjeno da promatra - iz kuta kojeg je zamislio režiser.

Preteča kvalitativnog pomaka u sferi novog vizuelnog izražavanja stvorena je potpuno van svih navedenih područja - u tajnim istraživačkim laboratorijama Američke vojske. Iznad makete zemljišta u određenom mjerilu, dimenzija obično par desetaka metara kvadratnih, kretala bi se kamera obješena o strop i upravljana iz pilotskog simulatora. Kako bi potencijalni pilot mlažnjaka pokretao ručice u kabini simulatora, tako bi se ponašala i kamera, snimajući sliku terena onako kako bi ta slika izgledala iz zrakopova koji leti nad navedenim područjem. Sve to bi se projeciralo na ekranu ispred pilota i početni koraci u mlažnjaku bi bili za pilota znatno lakši,a za državu jeftiniji. Kadet, dakle, nije gledao gotov snimak, već sam stvarao svoj film, svoj prividni svijet u kojem leti.

Razvoj računarstva učinio je velike hale s modelima terena suvišnim - slika se sada stvara matematičkim algoritmima koji koriste najmodernija dostignuća poput fraktalne matematike da bi brojevima predstavili ono što mi zovemo prirodnim okolišem. Za praktičnu uporabu još uvijek najveći problem ostaje brzina izračunavanja. Najbrža današnja kućna računala klase Pentium uz deklariranu procesorsku brzinu od preko 300 milijuna računskih operacija u sekundi (engl. MIPS) jedva prikazuju jednostavne dvodimenzionalne prividne svjetove poput ovdje prikazanog slijetanja Apolla 11 na mjesec. No, INTEL koji je u zadnjih 15 godina svoje procesore ubrzao nekih 400 puta (40.000 postotaka!) najavljuje da se ne misli zaustaviti - dok su procesori 1981. išli na 4 MHz, a danas idu na 200 Mhz, već se planiraju oni na punih 10 gigaherca…

Specifičnost prikaza Apolla 11 /slika lijevo/ je što u pitanju nije fotografija ili digitalni film, već VRML (Virtual Reality Modeling Language) svijet. Gledatelj se može, učitavši ovu sliku sa svog diska ili INTERNET-a, pomoću komandi na dnu ekrana šetati po virtuelnom svijetu, približavati se ili udaljavati svemirskom brodu, gledati ga iz kojeg god ugla hoće, praktično kao da se nalazi za upravljačem kamere koja se slobodno šeta oko objekta i snima ga iz svakog željenog kuta. Nema više montaže ili stvaranja dramatskog efekta raznim rakursima - ovdje sam gledatelj odlučuje da će spuštanje promatrati odozdo ili odozgo i da li će se usredotočiti na svemirski brod ili astronauta.

Sve je još u fazi eksperimentiranja, u koji se možemo i sami uključiti. Potreban nam je samo priključak na INTERNET (Zar zaista još to nemate?), program za pretraživanje mreže, bilo Netscape Navigator ili Microsoft Explorer, VRML-dodatak programu za pretraživanje i par adresa VRML-svjetova. Jedno od dobrih mjesta za početak je THE WEBLYNX ULTIMATE VIRTUAL WORLD LIBRARY na adresi: http://weblynx.com.au/vrmldocs/complete.htm .

Jedini problem može nastati oko VRML dodatka programu za pretraživanje - najčešće ga treba naknadno instalirati na računalo. Postupak je krajnje jednostavan: večina pretraživača će sama javiti da nema dodataka za prikaz VRML svjetova i ponuditi stranicu odakle ga korisnik može skinuti na svoj disk. Također, na uvodnim stranicama najvećeg dijela VRML svjetova se nalazi uputa kako uzeti potreban dodatak standardnom pretraživaču.

Daljnje ubrzanje procesora i višeprocesorski rad - laički: ako jedan Pentium nije dovoljan uzmimo ih 2, 4 ili 16 - omogućilo je pravu prividnu stvarnost (engl. virtual reality) - istovremeno stvaranje dviju slike i njihovo projiciranje odvojeno za svako oko, stvarajući time stereovid - trodimenzionalnost koju imamo u stvarnosti. To više nije svijet na ekranu poput VRML-a, već simulacija stvarnog svijeta po kojem se mi krećemo.

Tehnička izvedba je ovakva: korisnik stavlja na glavu kacigu na kojoj se pred svakim okom projicira po jedna slika, te se njihovim stapanjem u mozgu dobiva ona nama tako poznata prostornost stvarnog svijeta. Zvuk je također stereo, s odnosima koje imamo u stvarnom svijetu, a mjenjanjem položaja kacige, gledanjem lijevo i desno, i slika se mijenja, jednako kao da smo u stvarnosti pokrenuli glavu.

I sada zamislimo čovjeka koji se šeće praznom sobom s takvom kacigom na glavi, a računalo oko njega simulira tijek Leonardove Posljednje večere. Promatrač se nalazi u svom prividnom, virtualnom svijetu koji za njegova osjetila predstavlja stvarnost. Šeta se po sobi i gleda likove kako se kreću i govore. Može se približavati i udaljavati od stola po svojoj želji. Može slušati Isusov govor i govore Apostola oko njega. Svaki lik djeluje stvarno, a svi zvukovi dolaze kao u prirodi, iz različitih smjerova i različitim intezitetom. Promatrač se može pomaknuti do kraja sobe i pogledati kroz prozor, dok će maleni zvučnici simulirati ptičicu koja proljeće iznad njega. Svi likovi odjeveni su jednako kao na Leonardovoj slici, čak i izgledaju jednako, no više ne gledamo sliku Posljednje večere ili film napravljen po njoj, već se nalazimo unutar radnje, kao promatrač - ili kao sudionik.

Već postoje izrađene robotske rukavice koje su spojene sa sustavima za prividnu stvarnost i kada njome napravimo pokret i uzmemo neki predmet iz prividnog svijeta zaista vidimo u kacigi kako taj predmet držimo u ruci i prenosimo s prividnog stola na prividnu policu… Korak dalje - zamislimo program koji od nas traži da vršimo takve radnje, recimo rješavajući neki kriminalistički slučaj u prividnom Londonu Sherlocka Holmsa. Kako li će se uopće ljudi odnositi prema njegovim romanima kada budu mogli šetati po svijetu Sir A.C.Doyla, glumeći Sherlocka? I uopće da li će im likovi iz ljudske mašte djelovati stvarnije od povjesnih ličnosti, kada računala budu mogla simulirati velike bitke, revolucije i povijesne događaje?

I kao što je razvoj filma od uređaja za bilježenje stvarnosti stvorio uređaj za oživotvorenje mašte, prividni će svjetovi od pukog zračnog simulatora postati način za izražavanje, način na koji će neki novi umjetnici prikazivati svoje vizije, svoje svjetove i pisati romane u kojima će čitatelj moći biti i glavni lik. Negdje je već možda rođen novi Georges Melies, netko tko će znati iskoristiti novi medij i izražavati svoje stvaralaštvo izgradnjom cijelih novih svjetova.

Pitanje je koliko će do tada proći vremena. Sadašnji prividni svjetovi s lakoćom ponizuju i najsnažnijeg Pentiuma, i najsnažnije grafičke kartice. Složenost jednog pejsaža kojeg vidimo pogledavši kroz prozor mnogo je veća od sposobnosti obrade koju imaju i današnja najbrža računala - no to ne znači da će tako biti i za 5, 10 ili 20 godina. Oprema će doći, možda i prije nego što mislimo.

Zanimljivo je analizirati koje će sve promjene donijeti prividna stvarnost - bijeg čovjeka u svijet mašte ili možda ponovnu afirmaciju čitanja. Medij koji će savršeno realno odražavati ideje svog stvoritelja možda će gušiti onu nadogradnju koju svi u sebi stvaramo gradeći neku viziju iz knjižnog opisa. Svjetovi koje u mislima gradimo čitajući uvijek su dijelom naša vlastita vizija vođena opisom od strane autora, a to će nam u prividnom svijetu biti onemogućeno - njegov paradoks je u tome što se možemo kretati po njemu i mjenjati ga, ali on je u biti čvrsto definiran - poput stvarnog svijeta.

No, pitanje je kako će izgledati Ana Karenjina u kojoj ćemo biti u mogućnosti zaustaviti jureći vlak i dali ćemo se osjećati krivim ako to ne učinimo - jer naša osjetila će događaj primati kao stvaran.

Goran Vojković

Objavljeno u Vijencu, 8. svibnja 1997.