Časopis Pravo i porezi izlazi sredinom svakog mjeseca u formatu A4. Godišnji opseg je oko 1.400 stranica. Svaki pojedinačni broj časopisa se može naručiti.

Zakon o informacijskoj sigurnosti i Zakon o tajnosti podataka dva su materijom vrlo bliska propisa. Dok propisi o tajnosti podataka govore o tome koji su podatci tajni i kojeg stupnja, propisi o informacijskog sigurnosti govore kako te tajne podatke treba štititi. Stoga je ovaj članak na neki način druga, tehnološka strana, a prožeta pravnim normama, teme o tajnosti podataka obrađene u časopisu Pravo i porezi, br. 1/11. Obje teme čine zaokruženu cjelinu pravnog okvira zaštite osjetljivih (tajnih) informacija od državnog značaja. Sam pravni okvir informacijske sigurnosti temelji se (ali nije ograničen) na dva propisa: kratkom i jezgrovitom Zakonu o informacijskoj sigurnosti te opsežnoj i više tehnološki usmjerenoj Uredbi o mjerama informacijske sigurnosti.

Iako je Zakon o elektroničkom novcu iznimno specijaliziran propis, koji se izravno primjenjuje na vrlo mali broj institucija, smatramo da je poznavanje osnova vezanih za definiranje, izdavanje i iskup elektroničkog novca materija koja treba biti šire poznata pravnicima i ekonomistima. Elektronička plaćanja zadnjih se godina iznimno dinamiziraju pa je za očekivati i sve širu uporabu elektroničkog novca u praksi. U ovom ćemo članku stoga ukratko iznijeti najbitnije odredbe, pojmove i subjekte vezane za pojam elektroničkog novca.

Kada su u srpnju 2007. doneseni Zakon o tajnosti podataka i Zakon o informacijskoj sigurnosti, RH je napokon dobila novi, suvremen i vremenu primjeren sustav zaštite tajnih podataka od državnog značenja, ali praksa nakon više od tri godine od stupanja na snagu novog sigurnosnog „paketa“ govori kako u mnogim segmentima državnog ustroja, pa i u raznim propisima (a da ne spominjemo napise u javnim medijima) novi sustav tajnosti podataka nije kako bi trebalo prihvaćen, a ni proveden u praksi. Često se tako govori o nekadašnjim vrstama tajne, a postoje i brojne zakonske neusklađenosti – tako sadašnji Kazneni zakon još uvijek štiti stare, ukinute vrste tajne te je stoga pitanje kaznene zaštite tajnih podataka danas u nas iznimno upitno. Ovaj članak navodi osnove sadašnjeg sustava zaštite tajnih podataka, ali i primjere u kojima nova regulacija još nije popraćena odgovarajućim provedbenim okvirom, sve u želji da se ova bitna pitanja bolje razumiju, a neusklađenosti de lege ferenda što prije riješe.

Novim je Pravilnikom o ustrojstvu i upravljanju vršnom nacionalnom internetskom domenom bitno osuvremenjen i olakšan postupak dobivanja sekundarnih i nižih domena unutar vršne internetske domene za Republiku Hrvatsku (.hr). Pravilnik navodi kako je prisutnost i opstanak u virtualnom prostoru temeljno pravo svake pravne i fizičke osobe. U djelatnostima vezanima za internetsko poslovanje, a danas sve više i u poslovanju općenito, pa i drugim aktivnostima poput prezentacije hobija ili osobne prisutnosti na internetu – kvalitetna, lako pamtljiva i jednostavna internetska domena ima iznimno veliku vrijednost. Stoga postaje sve bitnije poznavanje pravila o dodjeli internetskih domena, ograničenom dobru kojim se raspolaže uz jasno propisane uvjete. U ovome se članku razmatraju nova pravila vezana za dobivanje i korištenje internetskih domena unutar nacionalne .hr domene.

Elektronički mediji danas predstavljaju iznimno dinamično područje: sveprisutna digitalizacija, nove usluge kao što je video na zahtjev, internetska televizija te snažno jačanje elektroničkih publikacija (internetskih portala) koji postaju snažni i utjecajni poput „klasičnih“ elektroničkih medija, radija i televizije, traži i odgovarajuću pravnu regulaciju. Stoga nije neobično da je dosadašnji Zakon o elektroničkim medijima, makar donesen 2003. godine i već u par navrata mijenjan, jednostavno zastario. Nove tehnologije i nova regulativa Europske unije tražili su donošenje potpuno novog propisa, pa je pred kraj 2009. godine Hrvatski sabor donio novi Zakon o elektroničkim medijima, o kojem pišem u ovom članku.

Suvremeno poslovanje gospodarstva te državne i javne uprave sve više je oslonjeno na podatke koji se primarno nalaze u elektroničkom obliku. Uvođenje elektroničke isprave, a koju kao oblik komunikacije predviđa i novi Zakon o općem upravnom postupku, dodatno će pridonijeti sve većem broju dokumenata i isprava u obliku elektroničkog zapisa. Sve to traži odgovarajuće metode i tehnologiju za dugoročnu pohranu podataka u elektroničkom obliku, u rokovima koje traže propisi o arhiviranju te drugi posebni propisi, a po kojima određene dokumente treba čuvati desetinama godina, a neke i trajno. Rješenje ovog složenog pitanja nije jednoznačno, jer je potrebno posložiti niz tehnoloških, postupovnih i drugih pravila. Prihvaćanje od strane Hrvatskog zavoda za norme standarda HRN ISO 19005-1:2008 (Format datoteka elektroničkih dokumenata za dugoročnu zaštitu) čini veliki korak naprijed u ovom pravno i tehnološki izazovnom području.

Novi Zakon o općem upravnom postupku, čija primjena počinje 1. siječnja 2010. godine, izričito predviđa mogućnost uporabe elektroničke pošte i elektroničkih isprava, čime se prvi puta u hrvatskoj povijesti omogućava puna komunikacija i donošenje upravnih akata u elektroničkom obliku. U ovom članku autor nakon kratkog prikaza elektroničke isprave, čija primjena je temeljni uvjet pravno valjane isprave koja egzistira samo u elektroničkom obliku, navodi odredbe Zakona o općem upravnom postupku koji se tiču elektroničke komunikacije i kolanja elektroničkih isprava. Također, navedene su i odredbe nove Uredbe o uredskom poslovanju koje reguliraju ovo područje.

Posao privatnog detektiva zasigurno spada u ona zanimanja gdje postoji najveća razlika između predodžbe koju su stvorili pisci kriminalističkih romana, strip i film, te stvarnosti u kojoj je privatni detektiv osoba koja odgovorno, uz jasno definirane ovlasti obavlja određene poslove. Ti poslovi vrlo rijetko odgovaraju onima koje umjetnost daje u opis detektivima – u praksi su od kriminalističkih misterija puno češće u pitanju razne aktivnosti vezane uz poslovanje pravnih osoba.
Republika Hrvatska je u veljači ove godine detektivsku djelatnost regulirala Zakonom o privatnim detektivima. Time se ovo zanimljivo područje po prvi put regulira zaokruženo, posebnim propisom.
 

Početkom ove godine Vlada Republike Hrvatske donijela je novu Uredbu o uredskom poslovanju, čime je nakon više od 20 godina ovaj bitan propis procesne regulacije rada državne i javne uprave te tijela koje imaju javne ovlasti osuvremenjen. Nova Uredba, zajedno s planiranim novim sustavom klasifikacijskih oznaka i brojčanim oznakama stvaratelja i primatelja pismena te standardnim projektom elektroničkog uredskog poslovanja činiti će cjelinu novog hrvatskog uredskog poslovanja.
Dosadašnja Uredba, donesena još za vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske ostala je stilski i jezično zarobljena u vremenu, a sustav klasifikacijskih oznaka, također iz tog vremena, danas je praktično neprimjenjiv za svrhe za koje je predviđen. Sve to je otežavalo usavršavanje i posebno informatizaciju uredskog poslovanja.
 

U članku se ukratko predstavlja nova Uredba o uredskom poslovanju.

Zakonom o tajnosti podataka, koji je donesen u srpnju 2007., utvrđen je pojam klasificiranih i neklasificiranih podataka, stupnjevi tajnosti, postupak klasifikacije i deklasifikacije, pristup klasificiranim i neklasificiranim podatcima, njihova zaštita i nadzor nad provedbom tog Zakona. No, Zakon o tajnosti podataka više ne uređuje poslovnu i profesionalnu tajnu. Izričitom odredbom propisano je da za navedene vrste tajna ostaju na snazi odredbe već uvelike zastarjelog Zakona o zaštiti tajnosti podataka iz 1996. Takvo je rješenje kod dijela pravnih subjekata koji imaju potrebu zaštititi svoje poslovne podatke dovelo do zabune, a mnogi još uvijek nisu na primjeren način zaštitili danas često najvažniju imovinu subjekta – podatke.

1.Uvod
2.Primjena odredaba Zakona o zaštiti tajnosti podataka
3.Primjena općih odredaba Zakona o zaštiti tajnosti podataka
4.Kazneno djelo izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne
5.Poslovna tajna – pitanje interne regulacije
6.Ugovor o povjerljivosti
7.Što učiniti?